Osim razmjene vjenčanog prstenja, postoji nekoliko tradicija koje postoje od prošlih vremena, poput nošenja bijele vjenčanice, proslave velikog banketa ili podizanja čaša mladenke i mladoženje nakon vjenčanja prva zdravica mladenaca. To su običaji ukorijenjeni u drevnim kulturama, u koje je i praznovjerje dosta umiješano. Naime, vjeruje se da je sreća da muž nosi svoju ženu kada stignu u sobu u kojoj će provesti prvu zajedničku noć. Što je istina u tome? Odakle potječe ta tradicija? Razjašnjavamo sve vaše nedoumice u sljedećim retcima.

Rimski običaj

Gabriel Pujari

U starom Rimu ljudi su općenito bili vrlo praznovjerni i, u općenito, pitanja braka, imala je niz obreda koje je na kraju naslijedio suvremeni zapadni svijet. Među njima bijela tunika i veo koje je mladenka nosila, potpisivanje ugovora koje su ugovorne strane obavile, poljubac na kraju obreda i torta od pira koja se jela tijekom banketa, danas jednaka svadbenoj torti. , iako sa svojim očitim promjenama.

Sve te tradicije, tipične za rimski obred, evoluirale su i ostale na snazi ​​do danas . Međutim, bilo je i mnogo onih koji su izgubljeni zbog neažuriranja na nova vremena, poput pristanka roditelja iližrtvovati životinju kao žrtvu bogovima. Sada, ako postoji još neki običaj koji je uspio nadići, čak i kada je njegovo značenje uglavnom nepoznato, to je da, nakon što razmijene zlatno prstenje, muškarac nosi ženu u naručju kada stignu u sobu u kojoj će provesti svoje prva bračna noć.

Kako je izgledao izvorni čin

Hacienda Venus

Nakon završetka banketa, u sumrak, na vjenčanjima u starom Rimu mladenka je između baklji ispraćen od strane nekih gostiju i glazbenika prema mladoženjinoj kući. Donosile su se hrastove grane kao simbol plodnosti, a pjevale su se pjesme s lijepim ljubavnim frazama i slikovitim poslovicama. Zatim, kad je stigla na prag novog doma, mladenka je klanjala molitve i uljem natapala grede na vratima, na koje je vezala vunene vrpce, simbol kućne vrline. Nakon što je to prošlo i bila je spremna za ulazak, podigla su je dva muškarca koji su bili članovi povorke , koji su prešli prag noseći je tako da joj noge nisu dodirivale tlo. U međuvremenu, mladoženja, koji je već otišao naprijed, čekao ju je u terasi kuće da dovrše još jedan obred prinošenja, prije nego što zajedno odu u bračnu postelju.

Zašto su je nosili

Jonathan López Reyes

Tih godina, Rimljani su snažno vjerovali u zle duhove i bili su uvjereni da mnogiod njih su bili stacionirani na pragovima ili ulazima kuća. Zla bića koja su uglavnom bila privučena djevojkama, kojima su htjeli nauditi, ljubomorni na toliku sreću, što su činili kroz tabane. Stoga su je pratilje, da bi zaštitile mladenku, nosile na rukama i tako je spriječile da ne padne u naumu zlog duha kad stane na zemlju . Zapravo, veo i djeveruše imali su istu funkciju.

Ali postojao je još jedan razlog. A to je da su Rimljani vjerovali da je spoticanje znak loše sreće za budućnost braka, pa su poduzeli mjere opreza kroz ovu radnju. Inače je postojala opasnost da se žena zaplete u svoju jednostavnu vjenčanicu - u to vrijeme ravnu tuniku - i padne na pragu, ulazeći u dom. Iako nije mladoženja bio taj koji je izvorno nosio svoju ženu, tradicija je mutirala tijekom godina.

Alternativna verzija

Fotografija Pilar Jadue

Iako je mnogo manje popularan, postoji još jedna verzija koja pokušava objasniti ovaj ritual i to ima veze s Gotima, koji su tamo živjeli oko 1490. pr. Kako priča kaže, muškarci iz ovog germanskog grada odlazili su tražiti žene iz obližnjih plemena kada ih u njihovom gradu nije bilo dovoljno. a pošto tekmogli su birati između brava, birali su onu koja im se najviše sviđala za ženu i odveli je držeći je u naručju. To, jer kako bi ostala u posjedu s otetom ženom, nije mogla stati na tlo tijekom putovanja od mjesta otmice do svog novog doma. U suprotnom, žena bi otišla na slobodu.

Ako ste šetnju do oltara započeli uručenjem zaručničkog prstena, a ljubitelji ste tradicije, možda biste željeli završiti svoj veliki dan na ovaj način, dodajući malo fraze ljubavi koje treba posvetiti u tom posebnom trenutku.