Osim razmjene vjenčanog prstenja, postoji nekoliko tradicija koje traju od davnina, kao što je nošenje bijele vjenčanice, proslava uz veliki banket ili podizanje čaša mladenke i mladoženja nakon prva zdravica mladenaca. To su običaji ukorijenjeni u drevnim kulturama, u kojima je također puno sujeverja. U stvari, veruje se da je sreća da muž nosi svoju ženu kada stignu u sobu u kojoj će provesti svoju prvu zajedničku noć. Šta je u tome istina? Odakle dolazi ta tradicija? Sve vaše nedoumice razjašnjavamo u sljedećim redovima.

Rimski običaj

Gabriel Pujari

U starom Rimu, ljudi su općenito bili vrlo praznovjerni i, u općenito, pitanja braka, su imali niz obreda koje je na kraju naslijedio savremeni zapadni svijet. Među njima, bela tunika i veo koji je mlada nosila, potpisivanje ugovora koje su ugovorne strane izvršile, poljubac na kraju ceremonije i kolač od spelte koji se jeo tokom banketa, ekvivalentan danas svadbenoj torti , iako sa svojim očitim promjenama.

Sve ove tradicije, tipične za rimsku ceremoniju, evoluirale su i ostale su na snazi ​​do danas . Međutim, bilo je i mnogo onih koji su izgubljeni zbog neažuriranja prema novom vremenu, kao što je pristanak roditelja iližrtvovati životinju kao žrtvu bogovima. E sad, ako postoji još jedan običaj koji je uspio prevazići, čak i kada je njegovo značenje uglavnom nepoznato, to je da, nakon što razmijene svoje zlatne prstenje, muškarac nosi ženu u naručju kada stignu u sobu u kojoj će provesti svoje prve noći u braku. .

Kako je izgledala originalna radnja

Hacienda Venus

Po završetku banketa, u sumrak, na vjenčanjima u starom Rimu mlada je ispraćen između baklji od strane gostiju i muzičara prema mladoženjinoj kući. Donošene su hrastove grane kao simbol plodnosti, a pjevale su se pjesme uz lijepe ljubavne fraze i pikarske poslovice. Potom, kada je stigla na prag novog doma, mlada je molila i natopila uljem grede na vratima, na koje je vezala vunene vrpce, simbol domaće vrline. Kada je to prošlo i kada je bila spremna za ulazak, podigla su je dvojica muškaraca koji su bili članovi povorke , koji su prešli prag noseći je tako da joj noge ne dotiču tlo. Mladoženja ju je u međuvremenu, koji je već otišao naprijed, čekao u dvorištu kuće da završi još jedan obred prinošenja, prije nego što su zajedno otišli u bračni krevet.

Zašto su je nosili

Jonathan López Reyes

Tih godina, Rimljani su snažno vjerovali u zle duhove i bili uvjereni da su mnogiod njih su bili stacionirani na pragovima ili ulazima kuća. Zla bića koja su uglavnom privlačila devojke, kojima su hteli da naude, ljubomorna na toliku sreću, koju su činili kroz tabane. Stoga, kao način zaštite mladenaca, pratioci su je nosili u naručju, čime su je spriječili da upadne u planove zlog duha kada kroči na zemlju . U stvari, veo i djeveruše su imali istu funkciju.

Ali postojao je i drugi razlog. A to je da su Rimljani vjerovali da je saplitanje predznak loše sreće za budućnost braka, pa su poduzeli svoje mjere opreza kroz ovu akciju. U suprotnom, postojao je rizik da se žena zaplete u svoju jednostavnu venčanicu - u to vreme ravnu tuniku - i da padne na prag pri ulasku u kuću. Iako nije mladoženja izvorno nosio svoju ženu, tradicija je mutirala tokom godina.

Alternativna verzija

Pilar Jadue Photography

Iako je mnogo manje popularno, postoji još jedna verzija koja pokušava da objasni ovaj ritual i koja ima veze sa Gotima, koji su tamo živeli oko 1490. godine p.n.e. Kako priča kaže, muškarci iz ovog germanskog grada izašli su da traže žene iz obližnjih plemena kada ih u njihovom gradu nije bilo dovoljno. i samo od tadamogli su da biraju između hrabrih, izabrali su onu koja im se najviše dopala kao žena i odveli je uzimajući je u naručje. Ovo, jer da bi ostala na imanju sa otetom ženom, nije mogla kročiti na zemlju tokom puta od mjesta otmice do svog novog doma. U suprotnom, žena bi bila slobodna.

Ako ste šetnju niz prolaz započeli uručenjem vereničkog prstena, a ljubitelji ste tradicije, možda biste želeli da svoj veliki dan završite na ovaj način, dodajući nešto fraze ljubavi koje treba posvetiti u tom posebnom trenutku.